Ja sam hladna osoba, bez emocija
The irony of it all
Baš je ironično kako smo ponekad najbolji prema svima, osim prema onima koji to stvarno zaslužuju. I kad mi je najgore, imam osjećaj kao da nitko nema obzira prema meni i mojim osjećajima, i kao da svi samo zahtijevaju još više. I roditelji koji uopće ne shvaćaju koju sreću imaju sa svojim super kćerima, nego traže sitne greške i zanovijetaju zbog gluposti. I svi ostali koji misle da sam im nešto dužna, ili da imam neke obaveze prema njima. I sve ću to otrpjeti, i pokušati sve napraviti najbolje što mogu...
A njega uvijek zanemarujem, i služi mi ponekad kao ispušni ventil. I sluša sve moje jadikovke bez pogovora, i nikad ne traži od mene rješenje za svoje probleme. Moj najbolji prijatelj. I uvijek ga spomenem kad nabrajam svoje prijatelje. A on je zaparvo jedini. Njemu nikad ništa nije bilo važnije od kave samnom. A svi ostali su tu samo kad je zabavno.
I znam da sam nezahvalna. Neznam da li mu dovoljno pokazujem koliko ga volim. Ali mislim da ipak zna. Kako je to čudno! Uvijek tako pristojna prema svima, jedino sam njega znala stvarno povrijediti, jedino sam njemu svjesno nanosila bol. I neznam kako je uspio sve to otrpjeti, i kako sam mu još uvijek draga, i što on to vidi u meni. I prije mi nije bilo jasno što mu se u meni toliko sviđa, ali sad... Kad je on jedina osoba koja me zapravo poznaje, i koja zna sve o meni... Što mu se tu još uvijek sviđa??
D., hvala ti za sve! I vjeruj mi, trudim se biti ti barem upola toliko dobar prijatelj kakv si ti meni. I tu sam za tebe. Iako se više ni ne čujemo ni ne vidimo tako često, ti si mi i dalje najvažnija osoba na svijetu. I stvarno želim da budeš sretan. I volim te puno puno! I baš me briga što drugi misle!
Vol. 2 / Insecure
Prvi post sam napisala samo za sebe. A nakon toga je nastao neki pritisak. Brinem se kako ću se prikazati ljudima koji me ne poznaju, koju ću masku staviti. Brinem se što će misliti oni koji me poznaju ako budu čitali moj blog. Osjećam obavezu da napišem nešto novo čak i kada nemam potrebu ništa reći. Formuliram rečenice pazeći kako zvuče. Razmišljam o temama koje bi mogle biti zanimljive za blog.
I na kraju nisam zadovoljna. Nije mi to to. A previše se bojim otkriti se do kraja i pisati bez cenzure. Jer to bi onda imalo utjecaja i na moj "stvarni" život.
Zapravo, moguće je da baš to odražava pravu mene. Kao što se brinem oko svih drugih stvari u životu, i stvaram si pritisak zbog svake sitnice, tako valjda moram biti opterećena i zbog bloga.
A možda je problem samo u toj prokletoj ravnodušnosti? Neznam zašto, ali trenutno mi je život takva rutina... Nema nekih velikih emocija - ni ljubavi, ni mržnje, ni tuge, ni sreće... Samo dosada
Naivna?
posvećeno A.-u i @-u
Čini mi se da sam okružena s dosta proračunatih ljudi. To su mi "prijatelji" s faksa. Svi stalno razmišljaju o stjecanju poznanstava i veza. Ali to su planirana, dobro odabrana poznanstva. Ljudi koji bi im kasnije mogli pomoći u životu. Već sada razmišljaju tko bi im jednog dana mogli biti poslovni partneri, od koga bi mogli imati koristi. I održavaju te veze s ciljem da ih jednog dana upotrijebe za svoju korist.
Volontiraju u raznim neprofitnim udrugama. Ali ne zato što ih to zanima, zato što ih to ispunjava, ili zato jer vjeruju u ciljeve neke organizacije. Imaju oni puno bolji razlog - svoj CV.
Jesam li ja naivna kad mislim da postoje bolji razlozi za sudjelovanje u nečemu? Kad vjerujem da površna poznanstva nemaju smisla i trudim se biti okružena samo sa pravim prijateljima? Možda je glupo to što pokazujem da li mi je netko simpatičan ili antipatičan. Možda se prijatelji trebaju birati po njihovoj perspektivi u budućnosti... Ne gledati kakav je netko sad, nego kakav bi mogao postati. Ili još važnije, tko bi mogao postati...
Da li je to samo meni čudno? Ti ljudi koji sa dvadeset i nešto godina nemaju ideale i iluzije, bajkovite predodžbe o svojoj budućnosti i snove koji teže i nečem romantičnijem od savršenog posla. Nemojte me krivo shvatiti. I ja sam za planiranje, uvijek temeljito promišljam o svemu, ali ne želim dopustiti da se već sada ponašam kao rob svojeg imaginarnog budućeg posla. Na kraju krajeva, tko zna što će biti sutra, a kamo li za desetak godina.
Neznam, sve mi je to nekako nadrealistično, i pred par godina rekla bih da je nemoguće. A možda je svijet stvarno takav?
(fali mi nešto, ali neznam šta)
(Neznam zašto sam to uopće pisala.)
Banalno
Kad sam bila mala mislila sam da nikada neću čitati knjige za odrasle. Uvijek su mi bile bezveze te knjige i nije mi bilo jasno zašto bi netko čitao nešto tako dosadno, s tako malo radnje i tako puno nekih razmišljanja. Knjige za djecu uvijek su pune avantura, događaja i napetih zapleta, uvijek su tu neki zanimljivi likovi i sve je puno uzbuđenja.
Ali sam jako brzo pročitala sve o "Pet prijatelja" (ta mi je bila najdraža), sve Gavranove, Kušanove i jako puno knjiga iz dječje knjižnice. I morala sam preći na malo "ozbiljnije" knjige, pa sam počela čitati romane Agathe Christie. Onda sam i sve to pročitala (ili barem ono do čega sam mogla doći), i brzo sam shvatila da već dugo vremena nisam pročitala ni jednu bajku, i da sam, ni ne primjetivši, postala "odrasla".
Danas, kad čitam knjige iz filozofije za zabavu, kad najviše volim poremećene likove, psihoze, neuroze i neuklapanje u društvene okvire, kad obožavam naći u knjizi nešto što će me zapanjiti; još uvijek zadrhtimmi naježim se kad vidim najavu za film o Harry Potteru. I moj tata uvijek demonstrativno ode iz sobe kad to gledam na televiziji, i nije mu jasno "šta vidim u tome". A kad sam dobila prvu knjigu o H.P.-u, za Božić kad sam imala 12 godina, bila sam užasno razočarana poklonom, jer sam mislila da je to za djecu i da sam ja prestara i preozbiljna za to.
I danas, kad drugi misle da sam prestara i preozbiljna za to, ja znam da nisam. I da mi baš treba nešto što će me podsjetiti da sam još uvijek dijete. I da mi baš treba malo avanture i magije u životu.
Ramišljanja o blogu
Ne mogu napisati ništa što nije patetika. Godine i godine pisanja školskih zadaćnica (uvijek petice ;)) učinile su svoje.
Htjela bi pisati kao DsK. Htjela bi pisati kao normalna tinejdžerka (dobro, više nisam, ali kao da jesam). Nešto lepršavo i veselo.
A inače nisam takva osoba. Patetična, jeli. Ja sam hladna osoba, bez emocija. A bavim se mišlju da otvorim blog već jako dugo. I sad više nemam volje (nakon samo par postova)! Jer mi je glupo pisati uvijek jedno te isto, a opet ne želim pisati o nekim glupostima - di sam bila, šta sam radila itd. Želim pisati o onom o čemu razmišljam, o onom što me okupira.
I taj prokleti pravopis! Ne mogu se prisiliti da napišem nešto nepravilno... Vidite gore ovo "bi", "di", "šta" - oću da bude tako, a sad me bode u oči...
Ma bit će bolje...
Mrzim to
Kako mrzim sebe kad ne znam reći NE!
I idem prema njoj, i znam što će biti, i znam što će me pitati, i smislim kako ću joj to objasniti, jer stvarno ne mogu i jer mi je ovo stvarno jako važno.
Ali netko me nešto pita - i ja znam da bi trebala reći ne - ali ja kažem "može, nema problema", i opet žrtvujem sebe. I opet zanemarim ono što je meni važno da bi pomogla nekom drugom. Jer uvijek imam osjećaj da nije lijepo nekoga ostaviti na cjedilu. A to što ja uvijek ostajem na cjedilu, koga briga? A kako bi i trebalo biti kad sam i samoj sebi zadnja na listi prioriteta?
I don't want to meet your mom, I just want BANG BANG BANG
Uvijek sam bila cura za duge veze. Tiha, povučena, odana i vjerna, onaj tip cure koja ti je prvo najbolja prijateljica, pa tek onda shvatiš da se u njoj krije i nešto više. I ja i jesam cura za duge veze. Mogu dati najbolje od sebe tek kad se potpuno opustim.
Ali trenutno to ne želim. Trenutno to ne mogu. Treba mi malo zabave, bez posljedica i bez previše razmišljanja.
I ti si se činio kao savršen za to. Stariji od mene, još i iz drugog grada, mislila sam da će to trajati samo ta dva dana. Naravno, možemo se mi sresti i kasnije, i možda nam opet bude lijepo, ali neka to bude spontano. Ne želim razmišljati o tebi, imam doma i drugih obaveza, ne želim imati osjećaj da nekoga varam ili nekome nešto dugujem. Ne želim se bojati hoću li te povrijediti.
Zašto mi šalješ poruke, zašto te zanima što se događa u mom životu - pa svima je bilo jasno da je to prolazna avantura... Na neki način mi i godi znati da se nekome sviđam, da nekoga zanima kako sam, da netko jedva čeka da me vidi, ali sve to nosi previše komplikacija. Sada, kada sam ja otpustila svoje kočnice, ti mi ne daš da bude jednostavno. Samo želja, samo instinkti, bez emocija i bez uma. Tako sam to zamislila. A sad opet razmišljam.
Nemoj se zaljubiti u mene, to vodi samo do patnje.
I ne želim te upoznati, ne želim da ti mene upoznaš, samo sam željela jednu noć. I nemoj me pitati je li mi bilo lijepo - to se ne radi u takvoj situaciji. I nemoj mi reći da ti je žao što nismo imali dovoljno vremena za sebe - imali smo ga točno toliko koliko je trebalo. A ovaj nastavak samo sve kvari...
Odlazim
Autobusna stanica u 5 sati ujutro. Troje neznanaca. Svi zadubljeni u svoje misli. Noć i tišina koju remeti samo tiho zujanje frižidera iz kioska. Dim cigarete. One prve jutarnje.
Ljudi na stanici u ovo doba noći imaju neki poseban kodeks - svi se pozdravljaju s "Dobro jutro". I tako na trenutak prestaju biti stranci, povezani činjenicom da su jedini budni, dok cestom ne prolazi niti jedan auto.
Muškarac sa aktovkom, žena s platnenom vrećicom, ja s ruksakom koji me nadvisuje i još jednim manjim s prednje strane. Pitaju li se kamo idem? Mora da im izgledam zanimljivo, možda misle da putujem u neke daleke krajeve, spremam se na avanturu.
Grad čudesno oživi u 10 minuta. Odjednom je stanica puna ljudi, cestom vrve automobili, a stiže i bus. Bus je pun putnika.
Garden
Čudno je tako s nekim dijeliti krevet. Kada ležiš kao da se predaješ, prestaje sva gluma i nekako si ranjiv i bespomoćan.
Dolazak je izgledao kao da ulazimo u bajku - čitav novi svijet se otvara pred nama. Mislim da mi je pružio ruku da se popnem na krevet. Mislim da je nisam prihvatila.
Legnemo, okrenuti jedan prema drugome, nalaktimo se i pogledamo jedan drugoga. I, što sada? Dok on trabunja nešto o tome kako je nekima neugodno tako ležati, ja razmišljam o svojim kompleksima. Kako mi izgledaju grudi, je li mi trbuh dovoljno uvučen, da li sam se dobro namjestila, izgledam li privlačno? Razgovor je nekako usiljen, pun neugodne tišine. Kao da izbija nekakva nervoza. Ili sam to samo ja napeta pa umišljam da je i on? Tako bih ga htjela poljubiti, dotaknuti, nasloniti glavu na njegovo tijelo. Udaljenost među nama je upadljivo prevelika za dvoje ljudi koji su u istom krevetu.
Nakon nekog vremena se opuštamo, okrećemo, ležimo i razgovaramo prirodno - tako se barem čini, ali ja sam cijelo vrijeme svjesna položaja svoga tijela, smiješka koji mora biti savršen [tu riječ on jako voli] i svoje ogoljenosti. Slikamo se i mada smo na slikama jedno do drugoga, niti na jednoj se ne dodirujemo. Divimo se pogledu s naše jahte. I njemu je bezveze što odlazim. Kako me tako beznačajna tvrdnja može tako ispuniti srećom!
.....
Na odlasku prihvaćam njegovu ruku.
